U posljednjih trideset godina kampanja satanizacije Srba, pred svjetskom i domaćom javnošću, urodila je plodom do neslućenih razmjera. Postalo je legitimno pravo svakog novinara, političara, istoričara i drugih stručnjaka i kvazistručnjaka, da napiše bilo koju neistinu u vezi Srba i da se od kritike brani iza zida navodnog srpskog fašizma ili velikosrpske hegemonije. U satanizaciji Srba ravnoj ustaškoj propagandi iz tridesetih i četrdesetih godina prošloga vijeka, prednjače neke nevladine organizacije, „slobodoumni“ novinari, performans umjetnici i mnogi drugi koje možemo označiti, zbog njihovog zalaganja za „ljudska prava“ kao „ljudskopravaški“ aktivisti. Ipak, iz njihovih tekstova i onoga što govore, gubi se „ljudsko“ i ostaje samo „pravaški“, a znamo da je hrvatsko pravaštvo