arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Đurđica Dragaš: KRV NA KAMENU

Posveđeno svim nevinim žrtvama ustaškog logora Slana na ostrvu Pagu. Vezaše mi kamen oko vrata.Odvuče me na dno,plavo i samotno.Nestade mi daha u grudima,zaboli me so na ranama.Al’ trajaše kratko.Oslobodi me smrt,bela i svečana. Gledam gore ka pučuni.Gledam krvnike.Krvave im oči, krvave im ruke, krvavo im more.Al’ ne mogu mi više ništa,ovde na dnu gde ribe spavaju,ovde na dnu gde sanjam zlaćanu njivu, kućicu belui ruke dečje oko vrata. Ne mogu mi ništajer moga tela nema više.Ne bole me krvavi tabani,iščupani nokti,razderane grudi. Ne boli me ni duša,i nju je smrt rodila ponovo.Da luta,da gleda,Da pamti. I poješće more moje telo,kosti će moje postati pesak,al’ duša će lutati po kamenu

Nikola Milovančev: Dokazana saradnja Hebranga sa Gestapoom i ustašama

Hebrangova saradnja sa nemačkim okupatorom i sa ustašama bila je opovrgavana od strane pojedinih istoričara i publicista, što sada više neće biti moguće. U jednoj hrvatskoj istorijskoj publikaciji („Zbornik Janković“, br. 4) objavljen je, u hrvatskom prevodu, članak Nikole Milovančeva „Milan Žugelj i Andrija Hebrang u dokumentima beogradskog Gestapoa i UDBE“. Milovančev u svom radu navodi 19 arhivskih dokumenata nacističke tajne policije (Gestapo) i jugoslovenske komunističke UDBE. Ta arhivska građa u potpunosti razotkriva činjenicu da je Andrija Hebrang, ratni (1942-1944) sekretar Komunističke partije Hrvatske, 1942. započeo saradnju sa Gestapoom, uz očito znanje ustaške tajne službe. Dokumenti se odnose na slučaj hapšenja u Zagrebu Andrije Hebranga 1942, nakon kojeg je u Beču uhapšen njegov

Predsednik UG "Jadovno 1941" Dušan J. Bastašić Foto M. Filipović

Bastašić: Ko nam i zašto preporučuje one koji poriču Pokolj

Kako se proteklih dana u javnom prostoru (opet) razvila polemika vezana za revizionističke izjave čelnika domaćih institucija u čijoj kompetenciji je razvijanje i očuvanje kulture pamćenja na Pokolj, zločin Genocida počinjen nad Srbima od strane NDH, smatramo aktuelnim i vrijednim da podsjetimo na prilog objavljen na našem portalu oktobra mjeseca 2020. godine Na zvaničnoj fejsbuk stranici Muzeja žrtava genocida iz Beograda, javnosti je, ne prvi put, preporučen intervju kontroverzne hrvatske istoričarke Nataše Mataušić. Ista preporuka je objavljena i na zvaničnoj fejsbuk stranici Odbora za Jasenovac SAS SPC. Riječ je o intervjuu pod naslovom „Mataušić: Očekujem dezavuiranje istine o Jasenovcu i Diani Budisavljević“ koji je za Radio slobodna Evropa uradio novinar

Podrška!! – Dani(j)el Jadovnički Simić

Udruženje Jadovno 1941. sa gnušanjem odbacuje bilo kakvu argumentaciju kao razlog kojim se našem istaknutom članu, aktivisti i prijatelju ograničava sloboda kretanja i sloboda na rad. Piše: Dušan J. Bastašić Dani(j)el Simić je 16. avgusta oko 12:15 zadržan na graničnom prelazu Batrovci, sa hrvatske strane, gdje je čekao tri sata bez ikakvog obrazloženja, zatim je priveden na informativni razgovor, te mu je potom uručeno rješenje o odbijanju ulaska u zemlju bez naznačenog vremenskog roka. Vama koji posjećujete naš portal Jadovno.com ili na tu adresu stižete posredstvom društvenih mreža na kojima nastojimo biti dnevno ažurni, sigurno nisu promakli tekstovi Dani(j)ela Simića. Oni u kojima na temu Jadovna, našeg ličnog, društvenog i

Nikola Milovančev: Draža Mihailović o broju žrtava – 600.000 Srba ubijeno u NDH (januar 1943)

Pošto su ustaše ubili 600.000 Srba, bez milosti uništavamo sve što je ustaša. Oni sad sarađuju sa komunistima, piše kraljevskoj emigrantskoj vladi u Londonu Draža Mihailović. Neki od (uglavnom mlađih) istoričara pokušavaju da umanje broj žrtava Drugog svetskog rata u Jugoslaviji, za koji je najmerodavnija ocena koju je 1952. godine dao tada najkompetentniji statističar Jugoslavije, prof. dr Adolf (Dolfe) Vogelnik. On je, u uglednom stručnom organu Statistička revija (broj 1 za 1952. godinu), zapisao da je broj usmrćenih u ratu i poraću u Jugoslaviji iznosio najmanje 1.814.000, a da su ukupni demografski gubici najmanje (sa odseljenima, nerođenom decom itd.) 2.854.000 osoba. Međutim, po Vogelniku je to „minimalan iznos“, dok je

Đurđica Dragaš: BREZA DIVOSELjAČKA

Pruži mi ruke, rođena, uteha mi budi… Grlim te brezo, mila moja.Milujem ti raspuklu koru i sićano lišće. Šapni mi, rođena,ko prođe poljem našim,ko zamuti vodu sa bunara.Pričaj mi, sestrice,o kući našoj,o jabuci s prozora,o jutru što na hleb miriše. Odaj mi tajnu koju ti proletos donese bura s Velebita.Stanuju li duše njihove u oblacima što kišu nose.Čuje li se tužbalica devojačka,nosi li je vetar k moru,krije li je u utrobi zemlja. Jesu li im ruke u korenju tvome,Rasteš li iz snage njihove,Jel’ ti lišće šapat dečji. Pričaj mi, mila moja.Same smo pod ovim nebom našim,same međ’ grobovima njihovim. Pruži mi ruke, rođena,Uteha mi budi… Od istog autora: Đurđica Dragaš –

Iznošenje Časnog krsta na paški rt Slana

I Jadran ima Plavu grobnicu, strašniju od Krfa

Šta povezuje Vido i Pag i zašto ova ostrva ne bi trebalo da budu mesta za žurke i provod. Verovatno sam jedan od retkih stanovnika Srbije koji je grčko more prvi put video tek sa četrdesetak godina. Tokom devedesetih bilo kakvo more ili odmor bili su za mene “misaona imenica”, a posle, kad sam počela da radim, nekad nije bilo vremena, a nekad dobrog plana. Piše: Đurđica Dragaš Nekako mi je stalno izmicalo to putovanje, a znatiželja bivala sve veća. Konačno su se kockice sklopile pre pet godina. Pošto mi kupanje i sunčanje nisu nikad bili prioritet, odlučila sam se za predsezonu i neku vrstu hodočašća. Ispunila sam sebi davnašnju

Đurđica Dragaš: Setiš se i ne znaš šta bi sa sobom!

Sedneš ovako ispred kuće u kojoj si takoreći odrastao, u kojoj su živeli ljudi koji su te voleli više od života pa se setiš…. Kako ti je baba kuvala griz u sveže zakuvanoj varenici, kako si joj spavala ” u krilu”, kako te je učila da pleteš i kako si joj pomagala da “tka” biljce. Setiš se i djeda, pitomog i vrednog čoveka koji je svojim rukama napravio sve ovo oko tebe što sada propada i nestaje… i onu kacu u podrumu što još prkosi. Djeda, kojeg si, mala i prehlađena, molila – đido, loži vatru, gota (gotova sam) pa ste to prepričavali godinama… Setiš se i ne znaš šta

Dušan Bastašić – I Slana je Jadovno

Na područje nekadašnjeg ustaškog logora Slana sam prvi put došao 2006. Kao i tada 1941, i onda je na Slani pržilo sunce. Rekao bi naš narod “gori zemlja”. Ovdje nema zemlje, Slana je sami kamen. Jedini život koji se tu održava je biljka zelenih nazubljenih listova otrovnog sadržaja. English Kamen na Slani je oštrih ivica. Po njemu je i obuvenom teško hodati. Još uvijek su vidljivi ostaci kamenih ustaških nastambi i stražarskih grudobrana. Zatočenici su u teško zamislivim uslovima golim rukama kamenom u kamenu gradili te objekte i cestu koja vodi „od nikuda nikud“, a koja se još uvijek dobro vidi. Noću su se smrzavali pod improvizovanim nadstrešnicama. Pročitao sam

Đurđica Dragaš: Delija se ne predaje lako!

Traktor! Džaba mu se smeju, džaba mu se rugaju… u njemu je više snage, ponosa, ljubavi i života nego što će oni ikada moći i da zamisle. Porodičnim konsenzusom dođosmo do zaključka da je kraj našeg “olujnog” puta bio 11 i 12. avgusta 1995. Nisu datumi tad bili mnogo važni, vreme se merilo pređenim kilometrima i umorom, al’ nekako se saglasismo da su ova dva označila kraj. Posle 8 dana kiše, sunca, prašine i čemera, stigli smo u Vojvodinu, u ono što od tad zovem rezervnim zavičajem! Nismo imali ništa, ali imali smo sve jer smo bili zajedno. Dobro je da, opijeni srećom što se konačno možemo okupati i spavati

Kolona

Probudila sam se ispod traktorske prikolice, prljava i umorna, još mokra od kiše koja nas je neumoljivo progonila. Pod ceradom, koja je podsećala na one kaubojske kočije, u koloni koja se nije prekidala, grabili smo dalje, putem koji je vodio preko Drine i Save, tamo gde su nas odavno “terali”! Bože, šta će biti s nama?!?! Piše: Đurđica Dragaš U tu nepreglednu, nesrećnu kolonu stali su vekovi trajanja i borbe. Iako tada nije tako izgledalo, jasno je danas da nismo poraženi i uništeni. Dokaz se nazirao već u koloni, u radoznalim dečjim očima koje su virile ispod cerada, u plaču beba koje su se rađale usput… Sunce je lagano rasterivalo

Đurđica Dragaš: Kiša suza u Oluji, kad nemaš ništa, a imaš sve

Kiša… Prvo letnji pljusak, a onda teška, dosadna reka. Kapi koje prodiru do kože. Uvek sam volela kišu. Sećam se kako sam, kao tinejdžerka, s velikim kišobranom šetala praznim ulicama mog grada. Mora da su komšije, smerni stanovnici male varošice, bili ubeđeni da sam pomalo “sišla s uma”, ali ja sam samo uživala, udišući miris kapi koje su se mešale s asfaltom, lišćem i travom. Sećam se straha, ali i uzbuđenog iščekivanja kad, posle duge letnje suše, “bele kule” (kako je moja baba zvala gradonosne oblake) najave oluju. Lica priljubljenog za prozor gledala sam, potpuno opčinjena, kako priroda ruši, lomi, uništava, ali i daje novi život. Radovala sam se znajući

Sandra Blagić: Napokon znam gdje počivate

Kroz Travnik, Nijemci su prošli 14. aprila 1941. godine, a ubrzo zatim vlast uspostavljaju ustaše i zavode teror. Nastade istrebljenje Srba, Jevreja i Roma. Sistem Genocida je bio ozakonjen, te su određene Smrike kod Pucareva ( današnjeg Novog Travnika ) za glavno ustaško gubilište. A kada nije bilo mjesta u Smrikama onda su logoraši, odvedeni u Gospić, Jadovno, Pag i druge logore, tadašnje NDH.Ustaše tako započinju ubistva, kako u Travniku tako i u okolnim selima, Turbe, Goleš, Bijelo Buće, Korićani, Komar, Vakuf, Dolac, Karaula, Dubravice, Vitovlje.Prvo odvode, uglednije Srbe i Jevreje, doktore, sveštenike, advokate, činovnike. Najozloglašeniji od svih ustaša bio je Viktor Gutić koji je i u Sanskom Mostu izvodio

Slabo sila prašta za srušena im carstva, zbog stava i inata Srbin vazda strada

U ritmu gluvog glamočkog kola, ovi su se stihovi početkom meseca prolomili nad Šaranovom jamom, jednom od stratišta logora Jadovno na Velebitu. Kad se spoje Glamočko gluvo, Pavlina Radovanović i Beogradski sindikat nastane pesma o stradanju koja je simbolično povezala čitav srpski narod… od Kosova i Metohije, preko Beograda i Bosanske Krajine do Šaranove jame, stratišta na Velebitu na kojem je prvi put zvanično emitovana. Odslušana je u tišini, kao himna, a Feđa Dimović iz Beogradskog sindikata posle svega, nije krio emocije. Zahvalan na pozivu da prisustvuje Danu sećanja na žrtve logora Jadovno, kaže da su mu se, dok je slušao pesmu i gledao ljude oko sebe bukvalno tresle noge.

Bastašić: Žrtve nisu iste ili Ko se danas sjeća 8.020 žrtava Slane i Metajne?

24. jun i 11. jul dijeli samo 16 dana i samo 54 godine a ipak su ta dva dana beskrajno udaljena. Foto: D. Bastašić/Jadovno 1941. Na mjestima stradanja paških žrtava 1941. godine, nema spomen obilježja osim dva drvena krsta koje su postavili Jadovničani. Male spomen ploče su dizane i uništavane tri puta.Tamo se rijetko kada organizuju molitvena i komemorativna okupljanja.Obično to rade potomci i poštovaoci žrtava „o svom ruvu i svom kruvu“. Ne, nema direktnog prenosa na RTS i/ili RTRS. Kako da ljudi danas znaju za Slanu i Metajnu? Ne samo Srbi i Jevreji, nego Ljudi.Kako da prepoznaju šta se tamo zbivalo? Gdje da pročitaju?Koga, koliko, kada…?Zašto? To se valjda

Bastašić: Malo ko zna za jadovničku golgotu

Oružane formacije Nezavisne Države Hrvatske, predvođene ustaškim emigrantima i pomognute lokalnim hrvatskim stanovništvom katoličke i muslimanske vjere, u ozakonjenom zločinu počinile su masakr, bez premca u Drugom svjetskom ratu. D. Bastašić; FOTO: Nikola Zajc / Jadovno 1941. Obraćanje Dušana Bastašića, predsjednika UG Jadovno 1941. Banja Luka, na Sabranju povodom Dana sjećanja na Jadovno, na Velebitu kod Šaranove jame, 01. jula 2023. godine Pomaže Bog braćo i sestre, Časni Oci, potomci i poštovaoci žrtava Pokolja, zločina Genocida počinjenog nad Srbima od strane Nezavisne Države Hrvatske, dragi prijatelji, poštovani gosti. Hvala Vam što ste danas ovdje u Lici, da zajedno, četrnaestu godinu za redom, obilježimo Dan sjećanja na Jadovno 1941. Blagodarimo episkopu

Đurđica Dragaš: Pustilo nas je naše Divoselo da se pronađemo, dotaknemo i radujemo plačući

Spavajte mirno, rođeni moji!!! Pronašla sam vas, rođeni moji, pod zelenim pokrovom, među divljim travama, u šumi izrasloj iz vaših kostiju. Vodilo me srce, ranjeno i željno. Vodila me krv vaša što teče mojim venama. Dozivali ste me, znali ste da vas tražim, u mraku divoseljačkom, u muci našoj zajedničkoj. Znam da ste mi se radovali! Radovala sam se i ja vama! Osetili ste moju ruku na vašem hladnom uzglavlju, moj drhtavi poljubac, moje suze na crnoj, krvavoj zemlji divoseljačkoj. Smirivali ste moje ludo srce, brisali tugu, radovali se mom životu. Tešili ste me iz svoje mračne, samotne postelje. Prepoznali ste moj osmeh, vatru u očima i beleg na levom

U ratu je neprijatelj na pravdi Boga pobio stotine hiljada Srba. Mi smo ih mrtve u miru ubili još jednom.

Beseda Matije Bećkovića u Beogradu na premijeri filma “Krst nad jamom”. U ratu je neprijatelj na pravdi Boga pobio stotine hiljada Srba. Mi smo ih mrtve u miru ubili još jednom. Ne zna se čiji je zločin veći – onih koji su ih pobili žive ili naš koji smo ih pobili mrtve. I do dan danas ostavili u zabetoniranim jamama. Mrtvi umeju da se zahvale kao niko, ali znaju i da se ljute. Zbog greha prema svojim nevinim žrtvama, neizbrojenim, neimenovanim i ne-popisanim, doživeli smo da nas, žrtve genocida i fašizma, zovu fašistima i genocidnim narodom. Ne bi pogrešili ako bi nas tako zvali i žigosali zbog našeg odnosa prema

Đurđica Dragaš: Pesma nezaboravljenih!

Radujemo se vama što nosite krst, što pevate i plačete u isto vreme. Mi ćemo uvek biti tu i radovati se jedni drugima jer… mi smo jedno… vi nad jamom i mi u jami!!! Ujede me zver, okrvavljenim zubima.Rastrgnu mi kožu divljim kandžama. Baci me u ponor…. Padoh tiho, nečujno, meko.Uze me Gospod milostivi, oslobodi mi telo muke ovozemaljske. Lagana i nebolna gledala sam iz mraka bezdanog.Gledala sam neviđeno, pakao što ga ljudski um ne dokuči. Gledala sam decu bez očiju, žene bez utrobe, starce bez ruku…Milovala sam im rane, smirivala jauke, brisala znoj sa čela.Molila sam Gospoda da ih uzme, da odnese bol, da nas sjedini. I čuo je

Đurđica Dragaš: Mirisalo je Divoselo na jutarnju rosu, na jabuke i pokošenu travu

Silno se namučih pre par dana pokušavajući da, na Gugl mapi, pronađem, bar približno, mesto gde je nekad bila naša porodična kuća u Divoselu. Kažem mesto zato što od kuće, posle nekoliko napada hrvatske vojske početkom 90-ih, nije ostao ni “kamen na kamenu”. Kad u pretraživač upišete Divoselo, jedino što dobijete kao rezultat je velika zelena pustoš. Nema kuća, nema puta, nema oranica… Samo zeleno “more” koje guta sve pred sobom. Tražila sam, uvećavala, pokušavala da pronađem neki trag života prema kojem bi se orijentisala… Posle mnogo muke, uspela sam (bar tako mislim) da nekako lociram parče zelenog prekrivača ispod kojeg bi trebalo da su ostaci naše kuće. Usput sam

Spomenik koga više nema

Centralni spomenik žrtvama kompleksa logora smrti NDH Gospić – Jadovno – Pag, autora Vanje Radauša, podignut je jula mjeseca 1961. nedaleko pravoslavnog groblja u Gospiću. Uništen je u ratu 90-tih. Samo mjesto i ostatke spomenika locirala je ekipa udruženja građana Jadovno 1941, decembra mjeseca 2021. godine. Ovaj video zapis urađen je maja mjeseca ove godine. Prenosimo dio teksta dr Koste Popovića, posvećen spomeniku na Jasikovcu: “Obeležavanje stradanja žrtava na Jadovnu spojeno je sa dvadesetom godišnjicom ustanka i revolucije u organizaciji Saveza boraca NOR i održana je 27. jula 1961. u Gospiću. Pri tome je dominirala proslava ustanka i revolucije. To je uticalo i na obeležavanje spomenika stradalim žrtvama terora i

Đurđica Dragaš: Bilo ih je 12!

Otišli su pamteći jedino otkucaje majčinog srca i toplinu njenog tela. Žurili su da vide svet, da ga čvrsto obgrle ručicama, da ga udahnu, da mu se osmehnu. Želeli su da polete ka suncu i trče šarenim livadama. Sanjali su miris kiše, prvi sneg i dodir mraza na obrazima. Pitali su se koliko je slano more i može li se pregaziti tolika voda. Maštali o igri, nestašnim dečjim uvojcima, o ljubavi i stidljivim pogledima ispod trepavica. Radovali su se majčinom krilu i očevom snažnom dlanu. Potrčali su ka životu verujući da će ga zagrliti, osetiti, oživeti…. Ali… ovaj svet nije bio spreman za njih! Otišli su, ne ugledavši ga, bez

cirina-kuca.jpg

Dušan J. Bastašić: Šta učenici u Srbiji (ne)uče o stradanju Srba u Drugom svjetskom ratu

Dvanaest minuta u čitavom današnjem osnovno-školskom obrazovanju u Srbiji, posvećeno je temi NDH, Pokolju, karakteru počinjenog zločina, mjestima zločina, sredstvima i načinu počinjenja zločina, žrtvama, zločincima i posljedicama zločina. (Napomena urednika: Ovaj prilog je prvi put objavljen 21. maja 2020.) Pandemijsko zlo koje nas je snašlo, uslovilo je učenike da nastavu prate putem interneta ili na TV ekranima. Tako su i njihovi roditelji dobili priliku da pored uvida u školske udžbenike, saznaju šta njihova djeca uče iza zatvorenih vrata učionica. Učenici osmih razreda osnovnih škola u Srbiji, 06. aprila su na RTS-u iz predmeta istorija, pratili predavanje nastavnice Bojane Stevanović na temu: Drugi svetski rat – ratna stvarnost i stradanja.

vukasin-ikona.jpg

Đurđica Dragaš: Spavaj mirno Vukašine… tvoje je carstvo nebesko!!!

Razoružao si bezdušnika rečima svetačkim – Samo ti dijete radi svoj posao!!! Plavo je nebo danas, Vukašine.Sunce miluje nekošenu travu, tvoju postelju samrtnu… Samotna ptica peva o tebi, o tvojim blagim očima i žuljevitim rukama seljačkim…Peva o tvojoj duši nevinoj. Ne plače nebo za tobom danas kao što ni ti nisi plakao pred svojim dželatom.Gledao si ga očima iskopanim, miran i nedodirljiv. Obrisao si njegovo okrvavljeno čelo rukama odsečenim. Mislila je zver da će se nahraniti tvojim bolom, da će, kidajući tvoje telo, umiriti svoju glad…Nadala se da ćeš moliti za život, da ćeš otići sa strahom u očima… Nadala se, al’ uzalud… Osakaćen, rastrgnut, umoren… gledao si krvnika dušom

Đurđica Dragaš: Lika, moja i tuđa

Srećna sam, blažena i tužna. Opet na svome, a međ’ tuđima. Tu, na korak od sebe, a tako daleko. Udišem ličko jutro. Miriše poznato, setno, daleko. Miriše na pokošenu travu, detinjstvo i dedino dvorište. Miriše na bunar divoseljački i polje vrebačko. Srećna sam, blažena i tužna. Opet na svome, a međ’ tuđima. Tu, na korak od sebe, a tako daleko. Slušam ptice, nemirne od oblaka što prete kišom. Letimo zajedno…. Letimo ka nebu… Prži me sunce na kamenu srušene crkve. Miriše  tamjan sa garavih zidova. Čuje se davno utihlo zvono, dečji plač i pesma devojaka. Čuje se život…veličanstven i dalek, blistav i zgažen. Život kojeg nema! Vodi me šuma velebitska,

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala