Put do Apatina brzo je prošao. Nekima je to bila prva vožnja vlakom u putničkom razredu, jer u logore su nas vozili u marvenim vagonima (pa i kroz Mađarsku, sve do Bajmoka). Izlazimo iz vagona. Ima nas nepregledna gomila. Izviru iz svih vagona. Gomila se sve više širi i odmiče od vagona. Lokomotiva je nekoliko puta zazviždala i ode vukući dalje prazne vagone. Poslije kratkog vremena, vidimo da se gore opet formirala kolona i da zavija ovamo prema nama, a onda se poče udaljavati od pruge. Došao je red da i mi krenemo. Nismo daleko pješačili, a ono opet zastoj. Vide se dvije velike lađe kakve gotovo nitko od nas

Idemo prema haustoru. Nekako se šutke okrećemo i na nekakav poseban način opraštamo se od toga dvorišta u kome smo poslije toliko nedaća i nesreća našli prvi mir. Uzimamo svoj prtljag na torbicama, zabacujemo uprte i izlazimo pred kuću. Daruvarci se već postrojavaju na rubu ceste. „Ajde, izlazite“, dovikuje Stevo nekima u haustoru, a kad su svi izašli dade ključ od haustora nekim ljudima sa kojima se rukovao. „Poredajte se po šest. Kad Daruvarčani prođu, odmah stanite iza njih. Ja ću ići zadnji da netko ne bi ostao“, zasmijava nas Stevo. „Evo, idu“, viknu netko. Svi se okrenusmo lijevo. Ide široka, dugačka kolona. Svi su u bijelim, kafastim košuljama, kao

Vozni red postoji – sve se završava u Bajmoku petnaestog jula. Svjedodžbe će biti uručene, a onda u lađu, pa kući! Toga petnaestoga jula 1945. godine Bajmok se orio od pjesama. Ulice su pune razdragane mladosti, pune sreće i zadovoljstva. Ide se i trotoarom i cestom. Nema teka, nema knjiga, nema torbi. Slobodne su i ruke i duša! Idemo po svjedodžbe! To su naša odlikovanja, naši ordeni za uspješnu završnicu rata. Uz sve proživljene nedaće i teškoće svog nesretnog djetinjstva, savladala su ta djeca i ovu, prećutno tešku, ali najkorisniju prepreku u svome životu. Imali su svoje uzore, ostali su postojani u svojim idealima slobode i bolje budućnosti. Njima takvima

Zdvojni i neraspoloženi su oni koji nisu primili pisma, pa onda, po običaju, slute i zamišljaju ono najgore. Kao i uvijek gdje je puno ljudi, tu ima mjesta za svašta – kako za veselje, tako i za tugu. Nekoga su pisma ohrabrila da izdrži taj naš teret, a nekoga su do kraja utukla. Poginuo je i otac Nikole Suknajića. Taj veseljak, uvijek spreman za dosjetku i šalu, sav se izobličio. Ne možeš ga poznati, zatvorio se u sebe. Ide u školu, ide na učenje, ali to više nije onaj obični Nikola. Prije nekoliko dana smo preko radija saznali da je rat službeno završen i na teritoriji Jugoslavije. Jedinice JA i

Crvena armija, saveznici i naši drugovi pobijedili su i još pobjeđuju na frontu, a mi moramo u školi. Na sastanku komiteta SKOJ-a taj zadatak je stavljen u prvi plan. Učiti, učiti i samo učiti, kako je rekao drug Lenjin. Prenijeta nam je Odluka Partije, organa vlasti i škole da će nastava trajati do petnaestog jula. Tu ćemo dobiti diplome, a onda se svi internati organizirano vraćaju u svoja mjesta. Naš je zadatak da među đake unosimo vedrinu, veselje o završetku razreda i dobivanju diploma. Da ih uvjeravamo kako smo za pola godine završili dva razreda, a neki jedan, umjesto za dvije ili jednu godinu. Govoriti da su o svemu obavješteni

Dođe i polovica maja. Učimo u poslijepodnevnim satima, a Stevo Labant već sa vrata viče glasno i oštro: „Tišina“! Ušutismo k’o zaliveni, svi okrenuti prema njemu. On nekako tiše i skrušeno procijedi: „Imam jednu lošu vijest za vas“. Mi i dalje nijemo gledamo u njega, a on onda pljesnu rukama i odapne gromko: „Kapitulirala je Njemačka. Rat je završen“! Svi skočismo na noge, svatko viče po nešto, gromoglasna graja: „Uraaaa“. Skačemo, igramo, van sebe smo od radosti. Izlazimo na dvorište, čujemo graju i galamu kod Daruvarčana, a nisu rijetki ni pucnji, pa i rafali dolje u centru. Idemo u daruvarski, tamo već igraju kolo. Hvataju se i u drugo kolo,

Jedino slobodno vrijeme nam je dok slušamo radio-vijesti i nedjelja. Poslije jednog ručka, Stevo nam je gromkim glasom saopćio da je probijen Sremski front. Iz svih naših grla prolomilo se: „Ura, ura, uraaaa“, a tanjuri su odskakali od stola koliko smo lupali. Radosti nigdje kraja. Vijesti su uvijek o Crvenoj armiji, o saveznicima, o partizanima u Bosni i Slavoniji, ali su sadržaji interesantni. Nekad se svojima sa položaja javljaju domobrani i ustaše. Svaki put su ti položaji dalje prema zapadu. Sve bliže Beču. Sad se na radiju priča samo o proboju fronta, o tome kako naši napreduju, kako su time počele završne operacije za oslobođenje zemlje… Jedno vrijeme, nekoliko dana,

Za vrijeme ručka rečeno nam je da su naše familije sretno prešle Dravu, da su se neke smjestile u Crvenku, Titel i Ruski Krstur. Poslana im je poruka da smo i mi svi dobro. Ovo je u nas unijelo veliko veselje i dalo nam neku izuzetnu snagu. Poslije ručka, za stolom tamo kod cura, poče pjesma. Nismo pjevali otkako smo otišli od kuće. Danica je povela pjesmu: „Slavonski smo mladi partizani, mi volimo svoj rodni kraj“. Svi prihvatamo pjesmu. Trese se veranda, sve grmi. Pjevamo i plačemo. Onda netko nastavi: „Gleda Geco sa bukova panja kako Seljo domobrane ganja“. Sve bruji od mješavine veselih riječi, radosnog smijeha i muzike radija.

Krenut ćemo poslije doručka, trotoarom. Ići ćemo slobodno, bez neke kolone, da ne smetamo prolaznicima. Vratit ćemo se istom stranom. On će ići na čelu. Za večeru je bilo kuhano jaje, mlijeko i kruh. Na krevetima smo našli po dva peškira – jedan za lice, drugi za noge. Legli smo prilično rano. Neko vrijeme smo razgovarali i pričali viceve na svoj račun – Živka treba staviti na začelje, a Nikolu Vitasa na čelo, da se kolona ne raspada. Milana treba staviti naprijed da svi izgledamo ispeglani. Treba prebrojiti grede da upamtimo što smo sanjali itd. Ujutro smo ustali kad je već bio dan. Brzo smo obavili umivanje, ravnanje kreveta i

Druge saonice prođoše malo naprijed pa poče utovar u više njih istovremeno. Sve koje se napune odmah kreću. Sa curama je otišao čovjek koji raspoređuje po kućama i on je sačekivao svake saonice. Dođe red i na mene. Nosim tašku u ruci, a celtu pod rukom. On mi, pokazujući rukom, reče da idem u kuću. Taman sam otvorio vrata haustora, kad vidim postarijeg čovjeka nižeg rasta. Raširio je ruke i viče: „Ajde, ajde čekamo te“. Pozdravim ga sa „dobar dan“, a on, valjda vidjevši moju englesku bluzu, reče: „O, pa ti si partizan“. „Ja sam partizanski đak“, odgovorim idući prema njemu. Pružio mi je ruku i kaže: „Ja sam čika

Došla je medicinska sestra sa tri čovjeka koji su nosili velike naramke nekog veša. Veš su stavili na stol. Oni ljudi odoše, a sestra pozva cure da pokupe svoje stvari i idu u neku drugu kuću. Nama je naredila da se svučemo do gola, da svoje stvari svežemo u hrpu, sa lačinjakom ili špagom, ili rukavima od košulje. „Sve mora biti u tome zavežljaju, pa i rupčići i čarape, obojci i kape. Svatko neka stavi taj svoj zavežljaj kraj ležaja. Na stolu imate gaća, košulja i pidžama, pa se obucite. Vaše stvari, osim cipela, odnijeće ljudi koji su donijeli veš. Ajde, odmah uzimajte veš i presvucite se. Ja ću doći

Još malo, i eto nas u Bajmoku. Svi smo nekako živnuli. Nekako se šutke muvamo i svatko na svoj način zamišlja taj Bajmok, do koga svašta proživjesmo. Lokomotiva poče da svira nekako u prekidima, kao da poskakuje. Da li to nama daje do znanja da smo blizu Bajmoka ili javlja Bajmoku da mu vozi nekakvu nesvakidašnju pošiljku iz Subotice? Pomalo koči. Čujemo kako pišti para iz lokomotive i konačno se vagon malo zadrma i stade. „Otvarajte vrata i ne silazite dok ja ne kažem“, oglasi se Stevo i iskoči iz vagona. Kroz onu gadnu sumaglicu vidimo svjetla velike željezničke stanice. Tu, sa lijeve strane, neki čovjek nešto radi između vagona,

Kamo ćemo? Pa opet u vagon. Marveni, dakako! Slika uobičajena – peć gori, ima uglja, a drva vrlo malo. Samo za potpalu. Slama je već upotrebljavana, pomalo je trinjava. Tu je i klupica koja olakšava penjanje u vagon. Oni iz prve ture skupili su se oko peći pa mi, friško ozebli, ne možemo prići a da nas ne gurkaju i prigovaraju. Neki su posjedali po slami, tu bliže peći. Većina stoji. Vani nema nikoga, hladno je. Onda netko, valjda iz dokonosti, ustanovi da je tu na pruzi samo naš vagon! Sad znatiželjno izvirujemo i uvjeravamo se da je tako. Nekako nam je i čudno – na tome komadu štreke samo

Trpeza djeluje ozbiljno i izazovno pa, otprilike, nema razloga koji bi nekoga od nas mogao odatle udaljiti. Kruha ima u nekakvim korpicama. Izrezan ja na šnite. Ima ga koliko hoćeš. Žene nam u tanjure sipaju neku gustu čorbu sa dosta mesa i krumpira. Vraćaju se i pitaju hoćemo li još. Poslije toga, donesoše druge zdjele i u šolje nam sipaju kompot od jabuka. Dobro smo se najeli. Tu smo još odsjedili, a onda rekoše da kamionom idemo na drugo mjesto da se odmaramo. Zajedničke stvari su nam odvezli, a potom smo u dvije ture stali u kamion. Opet velika prostorija. Tu su nekakve peći čiji sulundari su izvedeni kroz prozore.

Reče da uzmemo svaki svoje stvari i da čekamo utovar u vagon. Vlak mora krenuti što prije radi djece pa će i nas povesti. „Idemo za Suboticu“, reče on i ode da uzme čaj i ’leb. Lokomotiva je odvukla sve vagone osim ona dva u kojima su bebe i onog sa čajem i ’lebom. Ne prođe dugo, a, uz ove, pridodaše još dva vagona. Vrata su im otvorena, a iz jednog viri dimnjak iz koga se puši. „Ovo je valjda naš“, reče Stevo i ode tamo bliže. Uskoro nam maše i pokazuje rukom znak da dođu četvorica momaka. Ja sam malo iskrivljen od čira na vratu pa nisam išao. Tamo

Izlazimo iz toplog vagona na hladni snijeg, a vlak odmah ode nekuda nazad. Magla je. Nekako je vlažno i hladno. Snijeg je okolo ugažen i prljav, ali ima ga manje nego u Šelju i Pečuhu. Stojimo tu na stanici, gužve nema, čekamo Stevu da se vrati iz ureda željezničke stanice. Uskoro dođoše sa njim dva željezničara. Prošetaše kraj nas i jedan ode natrag. Stevo pozva redare i kaže im da odrede još dvojicu i da sa Stanom i Ankom čekaju da željezničari utovare stvari iz kuhinje pa da svi skupa dođu za nama. Idu Željezničar i Stevo naprijed, a kolona se vuče za njima. Prošli smo više od kilometar, a

Konačno zviždi, fućka lokomotiva. Počinje graja, glasno se razgovara… Motam ceradu, a ona kao kost pa je opet vratim na glavu jer mi je pod njom toplije. Sad vidim da se Mirko zamotao u onu blazinu. Ni ruke mu se ne vide, sakrio ih negdje u blazini. Željezničar otvara vagone. Za njime idu Stevo i ona dva znanca od jučer. Stadoše negdje kod četvrtog vagona, njega ne zatvaraju. Stevo se popeo u vagon i viče: „Ulazite! Polako, klizavo je“. Oni ljudi nekamo odjuriše sa tragljama kojima su dovezli naše kuhinjske stvari. Dođe red na Mirka i mene. Stevo mu pruži ruku, a ja ga malo poguram, pa onda pometnem u

„Dižite se i iznosite stvari“, oglasi se Stevo. Sve smo iznijeli i poredali uz prtinu da ne smetamo prolaznicima. Stevo šeta gore-dolje, a onda ga zaustaviše neki ljudi i on krene za njima. Naši krenuše za Stevom. Idemo tako u koloni, a Stana i Anka ostadoše kod onih zajedničkih stvari Ulazimo u neku zgradu na kat. Dio zgrade na katu je porušen sa one druge strane. Prostorija je prilično velika i u njoj je velika kalijeva peć. Ugodno je toplo. Po sredini su stolovi i klupe, a uz zidove slama, slična onoj na pustari. Odlažemo ono prtljage što imamo. Netko je spušta na slamu, netko na klupe. Brzo smo ustanovili

Sve je tako potrajalo do onog dana kad Stevo reče: „Danas, negdje predvečer, idemo na vlak pa za Pečuh. Tamo presjedamo. Vožnja će trajati oko dva sata. Pošto snijeg pada, krenut ćemo ranije jer nema opasnosti od aviona. Za nas je određen vagon. Ima peć i ugalj za loženje“. Počeli smo da se pakujemo odmah poslije ručka, a on je otišao na dogovor o prevozu do željezničke stanice. Dođoše saonice, njih deset. Najprije tovare zadnje sa kuhinjom i posteljinom. „Stavite i dva naramka drva“, naredi Stevo nekima. „Tko zna kakvi je ugalj“, reče kao za sebe. „Ajde, penjite se. U svake saonice po šest“, naredi. Vuku sekovi i prte veliki

Izlazimo iz saonica. Naši vozači se odmah vraćaju, a mi ulazimo u jednu prostoriju, toplu i prostranu. Tu je neka zidana peć i još nekakav šporet, lože obje. Na podu uza zid svuda okolo slama. Ima i par poderanih deka, krpara. U jednom ćošku je stol i nekoliko stolica. Tu sjedi postariji čovjek i puši lulu. Stevo pokušava da se sa njime sporazumi. On malo nabada hrvatski, a od nas nitko ne zna mađarski. Kažem Stevi da se kruh kaže kenjero, da je jaje tojaš, mast žir, slanina solon, vino bor, voda vizat i kobasica klobas. Stevo se nasmija. Nekako to sve prokomentira u smislu – ako od svega donese

Stevi Labantu priđe jedan od ona dva druga i nešto pričaju. „Krećite odmah. I to – što brže“, čujem iz toga razgovora. „Uzimajte stvari i odmah u redu za mnom“, reče Stevo. I mi krenusmo putem nekuda u Mađarsku. Žurimo, potrčavamo da pratimo čelo kolone. Poslije nekog vremena, Stevo se vraća i kaže da idemo za ostalima do sela koje nije daleko. Za nama u rastegnutoj koloni idu oni koji silaze sa mosta. Kad smo stigli do sela, stojimo na putu, tancamo da nas noge ne zebu. Odjednom, negdje niz Dravu poče pucnjava. Čuju se puške, ali rafali vezu bez prestanka. Oštra pucnjava. Živko veli da mu je Stevo rekao

„Krenite“, reče jedan partizan Labantu i on krenu, a Pero Kašić za njim. Ja ću za Perom, ali onaj drug pred mene ugura u red ženu sa dvoje djece. Idemo uz most. Gledam preda se, a onda preko te žene u vrh mosta. Držim se desnom rukom za ogradu. Nastojim da stopalom koristim poprečne letve na daskama mosta. Jastuk je pod rukom, pod pazuhom, a moja povelika, ali ne i teška, celtova taška pričvršćuje ruku preko jastuka. Kad sam vidio kako je most visok, poželim da pogledam kako je i ispod njega! Strašan prizor – sante leda velike po nekoliko kvadratnih metara, da ne kažem deset, pokrivene snijegom, udaraju jedne

„Kreći“, reče on kočijašu. Kočijaš još i nije spustio na kobile bič, a ona mlada poskoči i smota saonice udesno. Učinila je to u tren oka. Zaškripa i opjen i ruda, a onda on opali bičom onu desnu. „Pa šta radiš, jebo te bog“! Pa đe ’š nać’ rudu da je pukla. Koliko bi tu stali rad’ tebe“, podviknu Joško. „Pa vidiš kakva je“, brani se kočijaš. „Pa, jebo je ti, valjda si je već upoznao dovle“, odvrati Joško. „Nego, slušaj, sad kad se malo zagriju, poćeraj kasom dok je dobar put. Već i nismo daleko. Tamo kod mosta sigurno će biti gužve. Morat ćemo manevrisati saonicama oko stvari koje

„Ajmo, na posao, da djeca ne čekaju“, naredi Joško. Došli smo do dvorišta u koje treba da uđem ja sa još nekim. U kući nema svjetla, oglasi se pas, a čovjek koji nas raspoređuje kaže da ulazimo četvorica. Kućna vrata otvori žena i povika na psa koji je odmah prestao lajati. Nama reče da požurimo u kuću. Lijepo je. Toplo. Ona upali lampu. Na stolu ugledamo četiri tanjura sa žlicama. Pokaza nam lavor da operemo ruke u mlakoj vodi. Ručnik je na perdu od stolca. U zdjeli je bilo dosta čorbe sa krumpirom i jajima, a kraj svakog tanjura stajala je podebela šnita kruha. Nudi nas da pojedemo sve. Pita