Bilogora i Grubišno polje 1941 – 1991. Početna strana… Sadržaj poglavlja Uvod Istorijski kontekst i njegov uticaj na uže geografsko područje Događanja pred prvi i drugi svjetski rat Pregled događanja na prostoru istočne Bilogore 1941. i 1942. godine Geografski položaj i stanovništvo Okupacija i uspostava ustaške vlasti Hapšenja, teror i deportacije Napad partizana i ustaška odmazda Svjedočanstva o genocidu Zlosutno proljeće Bombardiran je Beograd, rat je počeo Hrvatska seljačka zaštita na sceni Pobuna 108. puka na mobilizacijskom zborištu u Klokočevcu Dolazak brata Steve Noć strave i užasa Komšije i prijatelji, koji to više nisu Nekoliko širih, autentičnih svjedočenja Marvenim vagonima za Koprivnicu Kolone smrtnika idu prema Velebitu Tihomir T. Prodanović:

Evica Bastašić (autorova majka) za tarom Narodna nošnja u zapadnoj Slavoniji Stevo Bastašić, šegrt na pekarskom zanatu u Starom Bečeju, sa prijateljem Nikolićem (bricom) Slaganje žita u gran’ce “Mašinanje” žita Obilježavanje godišnjice proboja logoraša, Gradina 26. april 2009. Preživjeli svjedoče, Milan Bastašić na Gradini 26. aprila 2009.   < “Grubišnopoljski list”, br. 88, od 30. aprila 1991. godine                            Sadržaj                               Pogovor >  

< Jasenovačke žrtve 1941-1945. godine – popis          Sadržaj         “Grubišnopoljski list”, br. 88, od 30. aprila 1991. godine >

< “Prije pedeset godina” – posebno izdanje “Grubišnopoljskog lista” od 29. marta 1991. godine     Sadržaj            Prilozi – slike >

Napad paravojnih formacija međunarodno nepriznate Hrvatske na Bilogoru počeo je koncentričnom vatrom i nastupanjem iz pravca Velike Pisanice, Velikog Grđevca, Grubišnog Polja, D. Rašenice i Virovitice. Najžešći okršaj odvijao se i zbio na užem području istočne Bilogore 31. oktobra 1991. godine na prilazima Zrinjskoj i Gornjoj Kovačici, na sjevernom vrhu Grubišnog Polja i na prilazima Gornjoj Rašenici i Lončarici. Niti jedan obrambeni položaj Srba toga dana nije pao u ruke napadača. U toku večeri i noći iz gotovo svih sela krenule su kolone traktora sa prikolicama, privatnih kamiona, kombija i osobnih automobila. One su se od početka Dapčevačkih Brđana slijevale u jednu kolonu koja je kasnije sezala od Male Peratovice

U Velikim Zdencima 27. septembra u njihovim vlastitim kućama uhapsili su Milorada Počuča i njegovog komšiju Milana Carića. Tučeni su i prebijani tako da je Milorad od zadobijenih povreda uskoro umro. Isti dan su došli da uhapse Mirka Počuča u njegovom dvorištu. On je ranije prozvan četnikom, a kuća u kojoj su spavali on i žena, kako znamo, bila je minirana. Sad mu, eto, uhapsiše i odmah isprebijaše i brata Milorada. Pošto sve to nije Mirka otjeralo iz njegovog zavidno vrijednog i uređenog gospodarstva, trebalo ga je uhapsiti – da negdje bestraga nestane. To su pošli da urade toga 27. septembra 1991. godine! To je značajan datum u otporu Srba

Svjedočenje: Rade Tijeglić „U mjesto zatvaranja i mučenja Srba u Grubišnom Polju pretvoren je i podrum u Komitetu SKH-a, odnosno Civilne zaštite. Tu je dotjeran pa isprebijan i mučen Rade Poznić iz Zdenaca, koji je na kraju umro. Tu je dolazio dr Lukić i pitao nas od čega je umro Poznić. Tu su 30. oktobra kombijem policije iz Ivanovog Sela dovezeni Svetozar Tijeglić (promuklo, teško govori, i Mario Kokot. Ovaj drugi je bio u SMB uniformi. Navodno je držao bez oružja nekakvu stražu u Rastovcu, a naišla je policija i strpala ga u kombi. Tijeglić je u Rastovcu štrojio svinje i kad se vraćao kući, policija ga je uhapsila. Te

U Velikim Zdencima počinje miniranje srpskih kuća. Seljacima Srbima, koji su po ugovoru predali krompir i došli da ugovore druge količine, govore da sa četnicima nema kooperacije i ugovora. Međutim, među Srbima na Bilogori, koji su suprotstavljeni hrvatskoj agresivnoj politici, gotovo da nema nijednog iz Zdenaca. Ne obazirući se na to, oni su našli način da ih tjeraju u egzodus. Najprije je miniran stan pravoslavnog sveštenika Nenada Obradovića, pa onda kuće Jove Popovića, Mile Mrkića, Jove Stojića, Aleksandra Lolića, Žujić Mile i Milenka, Milana Carića, Mirka Počuča, Borislava Vučkovića, Dragana Veselinovića, Ljubana Robića i Gaje Slijepčevića. Tu se rušenje nastavlja i u proljeće 1992. godine jer je dalo rezultate –

Uvečer sam se javio sinu u Kupare, kćeri u Sloveniju i u Grubišno. Srbi su u gornjem kraju Grubišnog zarobili policijska kola MUP-a iz Bjelovara. Sa magnetofonske vrpce su čuli saopštenje: „Tko vidi doktora Milana Bastašića neka ga uhapsi i privede u najbližu policijsku postaju“. Ne znaju gdje sam pa su mislili da sam uhapšen ili da sam negdje skriven i ne mogu otuda dalje. Kažem im da sam u drugoj državi i da je sve u redu. Rekoše mi da je jučer i Stevo Đukić napustio posao u „Zdenki“ jer su zengovci pred njim do nesvijesti isprebijali Budu Maljkovića na radnom mjestu.   Izjava Steve Đukića Stevo Đukić, zaposlen

Tako prolazim i preko pruge. Prije nadvožnjaka iznad autoputa, lijevo i desno nalaze se prikolice sa debelim balvanima od nekoliko metara i po jedna sa krupnim kamenjem. Na visokim zaklonima od vreća nalaze se puške, a zenge sjede okolo. Klimam glavom, okrećući se sad lijevo-sad desno, i prolazim bez zaustavljanja. Niže autoputa nalaze se dvije odvojene grupe minobacača 82 mm sa svojim posadama. Tako dolazim do kanala Strug. Tu su opet prikolice sa balvanima i kamenjem, zakloni od vreća sa pijeskom… Neki od zengi sjede na brini puta, neki stoje i razgovaraju. Pozdravljam ih na već poznati način i bez smetnji ulazim na most. Strug – usjekao mi se u

Bosa briše salvetom ruke i trči telefonu. Tek što je digla slušalicu, jednom rukom mi maše da dođem, a drugom pruža slušalicu. Pretpostavljam da je Milan i uzbuđeno se javljam. „Čuj, imam informaciju da će u Daruvaru poslije podne početi hapšenje. Ja sam među prvima. Za Grubišno ne znam. Nemoj se tu više zadržavati, a dalje kako znaš“, reče on kratko. „Hoćeš li Bosu“, pitam. „Daj je“, reče i oni nastaviše kratak razgovor. Prizivam Milenu i dohvatam moju vjetrovku. „Odmah odlazimo, ovdje će hapsiti, uzimaj stvari i izlazi“, brzo joj kažem. Bosa je sva van sebe, zaustavlja nas na ručku i istovremeno se pozdravlja sa Milenom. Otvorila je kapiju i

„I Bilogorci su počeli da ponešto rade. Prekjučer su uhapsili neke izviđače u Velikoj Peratovici, a jučer još nekoliko na cesti za Viroviticu. Jedan nije stao sa vozilom pa su ga ranili i zarobili. Zenge su blokirale Grubišno na dva mjesta – prema Bilogori i u Velikim Zdencima. Sve legitimiraju, Srbima oduzimaju dozvole i oružje, potvrde ne daju. Obukli su veliki broj domaćih u uniforme zengi i dali im oružje. Namjere im ne znamo. Po Srbe sigurno nisu dobre, a u nešto će krenuti. Još sutra nemoj ići tamo. Nema potrebe da žuriš, a ja ću ti se javljati. Večeras imam važan sastanak na Zvečevu. Morat ću ranije krenuti za

Osvanuo je lijep, sunčan dan, već od jutra topao. Otišao sam da kupim dogovorene sitnice. Na sreću, odlučio sam da novine (Politiku) ne kupujem. Kad vrag ne spava, onda se svakakve stvari događaju. Idem ja preko u hotel. Kao da me vrag zove, a nije mi jasno zašto! Idem prema šanku, naručio sam đus. Tu je konobar onaj Srbin kome prezime ne znam. Na ekranu Tuđman nešto nuždi, a u onom salonskom dijelu po stolicama i stolovima rastrvile se zenge. Po podu opasači, municija, automatske puške… Spavaju. Bez ikakve potrebe i koristi, pitam konobara koliko ih ima. On lijepo odgovori: „Negdje oko pedeset“. Ovoliko ih ima još i gore u