arrow up
Ж | Ž
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Godišnjica zločina nad dvije hiljade nevinih Srba u Bosanskoj Bojnoj

22. avgusta 1941. godine dan genocida nad srpskim stanovništvom u Stabanidži, Zborištu, Gradini, Glinici, Poljani, Bojni, Varoškoj rijeci i Crvarevcu Dana 22. avgusta pomolimo se za duše nevino poklanih i živih spaljenih srpskih žena, dece staraca iz srpskih sela Stabandža, Zborište, Gradina, Glinica, Poljana, Bojna, Varoška Rijeka i Crvarevca, od strane njihovih muslimanskih komšija iz Bosanske Otoke, Bužima, Varoške Rijeke, Crvarevca, Vrnograča i drugih muslimanskih sela. Na taj dan 1941. godine vojno sposobni muslimani predvođeni žandarmerijskim narednikom Pilingerom, naoružani noževima, sekirama, kosama i drugim hladnim oružjem, su krenuli u „hajku“ na srpsku nejač u navednim selim i sve žene i decu, koje su stigli, poklali tamo gde su ih stigli, koga

„Pedeset mrtvih razreda spava“: Đorđe Đurić

Banija ga je i prije građanskoga rata u Hrvatskoj potpuno zaboravila. A bio je jedan od najpoznatijih i najpopularnijih njenih pjesnika, proznih pisaca, pisaca epitafa na spomen-obilježjima po Baniji. I pisaca za djecu. Pisaca i poezije i proze. Gostovao je po školama, u selima, gradovima… Sa svima dobro, sa svima dobar.  Težak je život imao Đorđe Đurić (Kinjačka, 1929 – Zagreb, 1991, sahranjen je u Sisku). Školovao se u rodnom selu, Križevcima, Zagrebu i Rijeci. Oca su mu početkom Drugog svjetskog rata odvele ustaše u Jasenovac i tamo likvidirale. U maju 1942. odvode majku, starijeg brata i njega u logor Stara Gradiška, a odatle u logore na sjeveru Njemačke. Još

Titovo ćutanje o logoru smrti

U prvoj depeši upućenoj u Moskvu, aprila 1942, u kojoj je govorio o Jasenovcu, Tito ne pominje Srbe, već tvrdi da se u logoru nalazi „više od 10.000 najboljih sinova Hrvatske“. Titovi istoričari i novinari, karijeristi i zanesenjaci, koje činjenice nisu mnogo interesovale, decenijama su govorili da je on do kraja Drugog svetskog rata veoma malo znao ne samo šta se stvarno dešava u Jasenovcu, već i o masovnim pokoljima ustaša nad Srbima i o stvarnom karakteru nacističko-fašističke Nezavisne Države Hrvatske (NDH). To je samo po sebi nelogično, jer je Tito najveći deo Drugog svetskog rata, od kraja 1941. do kraja maja 1944, proveo na teritoriji NDH, a i od

Potresne poruke najbližima pre streljanja u Kragujevcu: Zbogom, srce, ja danas …

Streljani Kragujevčani pisali su poslednje poruke svojim najbližima neposredno pre pogubljenja, a neke od njihovim poslednjih reči čuvaju se u Muzeju “21. oktobar”. ENGLISH Streljani Kragujevčani pisali su poslednje poruke svojim najbližima neposredno pre pogubljenja, a neke od njihovim poslednjih reči čuvaju se u Muzeju “21. oktobar”. * Gimnazijalac Ljubiša imao je samo 17 godina kada su ga izveli pred streljački vod, a roditeljima je ostavio poruku: “Dragi tata i mama, pozdrav, poslednji put. Ljubiša”. Nažalost, njegov otac poruku nikad nije pročitao, jer je i on, što Ljubiša nije znao, bio zarobljen i streljan istog dana. * “Draga Lelo, Seko i Bato, kucnuo je zadnji čas, oprostite svom tati. Ljubi

Godišnjica zločina nad dvije hiljade nevinih Srba u Bosanskoj Bojnoj

22. avgusta 1941. godine dan genocida nad srpskim stanovništvom u Stabanidži, Zborištu, Gradini, Glinici, Poljani, Bojni, Varoškoj rijeci i Crvarevcu Dana 22. avgusta pomolimo se za duše nevino poklanih i živih spaljenih srpskih žena, dece staraca iz srpskih sela Stabandža, Zborište, Gradina, Glinica, Poljana, Bojna, Varoška Rijeka i Crvarevca, od strane njihovih muslimanskih komšija iz Bosanske Otoke, Bužima, Varoške Rijeke, Crvarevca, Vrnograča i drugih muslimanskih sela. Na taj dan 1941. godine vojno sposobni muslimani predvođeni žandarmerijskim narednikom Pilingerom, naoružani noževima, sekirama, kosama i drugim hladnim oružjem, su krenuli u „hajku“ na srpsku nejač u navednim selim i sve žene i decu, koje su stigli, poklali tamo gde su ih stigli, koga

Dečak – junak bitke za Beograd je Dragoljub Jeličić (12) iz Nikšića

Posle jednog veka konačno poznat identitet srpskog vojnika u Prvom svetskom ratu. Enigmu otklonio unuk Đorđe Njunjić. DRAGOLjUB Jeličić (12), sin izbeglice sa Korduna, zapravo je dečak koga je francuski fotograf ovekovečio u borbama za odbranu Beograda, a na slici se vidi kako puca iz puške. Dugo se mislilo da je to Momčilo Gavrić iz Loznice, takođe golobradi mališan, koji se obreo u redovima srpske vojske tokom Velikog rata. Ovu enigmu otklonio je upravo Dragoljubov unuk Đorđe Njunjić iz Nikšića, koji za “Novosti” kaže da u porodičnoj arhivi poseduje dedine slike, a neke od njih, uz ovu već poznatu – kako puca iz rova, ustupio je “Novostima”. – Uspeo sam,

Mitrovdanska bitka 1992.

Ja, gospodine predsedniče, jedino priznajem sud srpskog vojnika i svog mučeničkog naroda. Samo njima polažem račune i nikom više! Nas su svi ostavili. Čekaju da padne Nevesinje, da se prospe Hercegovina. Piše: Mišo Vujović Komandant „Vi ste taj čuveni komandant Gušić?”, arogantno mu se obratio predsednik Parlamenta. „Čuo sam svašta o vama, i dobrog i lošeg”, nastavio je, sastavljajući guste obrve ispod kojih je prodornim pogledom gledao komandanta jedne od najuspešnijih brigada Vojske Republike Srpske. Pukovnik je stajao u poluraskoraku, u modro zelenom kombinezonu, zavrnutih rukava do lakata. Sed, kratko ošišan, pravilnog, malo izboranog lica, ukrašenog plavim očima, desnom rukom oslonjen na revolver, podsećao je na Li Marvina iz filma

Dva stratišta usred Beograda sa 14.000 žrtava sakrio nemar

Srpski civili, pobijeni na Starom sajmištu tokom Drugog svetskog rata, masovno, pored Gardoša, sahranjivani i na Bežanijskoj kosi, a mesta su do danas gotovo neobeležena. Slobodan Kokotović (93), bivši gimnazijski profesor i načelnik društvenih delatnosti u Opštini Novi Beograd, jedini je živi svedok strašnog kraja srpskih logoraša u Belanovića rupi na Bežanijskoj kosi. Imao je samo 16 godina kada su, 1942, leševi sa Sajmišta dovoženi zaprežnim kolima. Njih gotovo 3.600, kako je utvrdila Državna komisija još 1945. godine, skončalo je u Belanovića rupi. SUBNOR navodi da ih je ovde pokopano čak 8.000?! Ova masovna grobnica, baš kao i ona na Gardošu, u Zemunu, na Jevrejskom groblju, gde je, kako su

Gospićka krvava jesen 1991.

Nakon drugog kruga prvih višestranačkih izbora održanih 06.05.1990. u Gospiću (i cijeloj Hrvatskoj) došlo je do poremećaja već prethodno narušenih međunacionalnih odnosa. Hrvati su se opredelili za ostvarenje davnašnjeg „tisućljetnog  sna“ – nezavisne države Hrvatske a Srbi za život u Jugoslaviji. Dijametralno suprotna državnopravna opredeljenja vodila su u oružani konflikt. PIŠE: Đorđe Pražić Većina Srba su glasanjem za Račanov SDP svjesno ili nesvjesno prećutno podržali mogućnost da žive u nezavisnoj državi Hrvatskoj. Međutim, hrvatsko političko vodstvo podržano od većine hrvatskog naroda, nije željelo Srbe u Hrvatskoj. Povampireno ustaštvo postala je svakodnevna pretnja za srpski narod, posebno za Srbe u gradovima, koji su bili u veoma teškoj situaciji. Nakon tzv „balvan

KAKO JE UBIJALA UDBA: Jugoslovenska industrija smrti za dva meseca likvidirala 59.000 ljudi!

Agenti Ozne, od oslobođenja Beograda do kraja 1944. likvidirali su više desetina hiljada građana Srbije, bez suda, valjanih dokaza i svedoka, po nahođenju revolucije. Agenti Ozne, od oslobođenja Beograda do kraja 1944. likvidirali su više desetina hiljada građana Srbije, bez suda, valjanih dokaza i svedoka, po nahođenju revolucije. Kako otkriva Ekspres naslednici Ozne – Udba, DB, BIA slede i danas neke tragove “slavne prakse” u njihovom ratu u ogledalu sa neprijateljima naroda Srbi su prvaci sveta u mnogim disciplinama, ali svoje savršenstvo, po kojem bi se zaista mogli zvati nebeski narod, dosegli su onog trena kad su napravili mehanizam za likvidacije, torture, proizvodnju savršenog straha i omraze. To “savršenstvo” se

U Hrvatskoj pretežno oblačno, mjestimično sa Olujom

Zamislite naciju koja slavi zločince! Ako možete, sada zamislite kako je ta nacija mezimče onih koji kažu kako se celo svoje postojanje bore protiv zločinaca. Možete li zamisliti državu u kojoj su ustaški i nacistički pozdravi nešto sasvim normalno, čak i poželjno. Zamislite čoveka koji kleči nad jamom sa svojom porodicom i plače, a ne zna da li više plače za decom ili za sobom. Ruke su mu žicom vezane na leđima, jer je onaj koji ih je vezao i njemu i njegovoj deci, očigledno veliki junak i u njima vidi ogromnu pretnju. Iznad tog čoveka stoji jedan u crnoj uniformi koji taj plač i plač dece prekida velikim maljem. Pored njega stoji

Bastašić: Hebrang svojim lažima ponovo ubija žrtve u Šaranovoj jami

Na izjavu visoko pozicioniranog člana vladajućeg HDZ-a i nekadašnjeg saradnika Franje Tuđmana i ministra zdravlja i odbrane Andrije Hebranga u kojoj kraške jame u kojima su tokom Nezavisne Države Hrvatske ubijani Srbi i Jevreji naziva fantomskim, reagovao je Dušan Bastašić, predsjednik udruženja Jadovno 1941. iz Banjaluke. Nije prvi put da Andrija Hebrang tvrdi da u Jasenovcu ljudi nisu ubijani već spašavani i da je to grobnica ubijenih domobrana i ustaša, a ne Srba. Osokoljen plimom neoustaštva u hrvatskom društvu, sada ide i dalje pa po prvi put besramno negira i zločine hrvatskih ustaša nad Srbima i Jevrejima počinjene u Velebitskim jamama – kaže Bastašić. Šaranova jama, jedna od 32 kraške

Hebrang: Fantomske jame i laži o Jasenovcu

Umanjivanje ustaških zločina u Drugom svjetskom ratu i tvrdnje da su u koncentracionom logoru Jasenovac ubijani Hrvati i neprijatelji partizana, a ne Srbi, Jevreji, Romi i antifašisti, u Hrvatskoj traje nesmanjenom žestinom. Nekadašnji saradnik Franje Tuđmana, ministar zdravlja i odbrane Andrija Hebrang jame u koje su tokom Nezavisne Države Hrvatske /NDH/ bacani Srbi naziva – fantomskim. “Šaranova jama je samo jedna od bezbroj laži sa kojima se već decenijama Hrvati drže u kazni kao zločinci”, tvrdi Hebrang. On potpuno podržava istrijski revizionizam Romana Ljeljka, koji u svojim knjigama tvrdi da u Jasenovcu “ljudi nisu ubijani već spašavani”, te da je to “grobnica ubijenih domobrana i ustaša, a ne Srba”. Ljeljak

Kako su 1941. godine skončali Srbi iz Dervente : Nad ustaškim zločinima zanijemio i njemački general Glez fon Horstenau

O aktuelnoj temi koja se širi po društvenim mrežama o zločinima ustaška u opštini Derventa pisao je čak i nemački izaslanik u Zagrebu, inače poznati srbomrzac, general Glez fon Horstenau, zgražavajući se i sam nad surovošću ustaškog režima. Naime, u avgustu 1941. g. ustaše su pohapsile sve starije Srbe od sedamnaest godina iz Dervente (do tada Lužani Bosanski), zajedno sa Srbima iz sela Barice, Kostreš i Novi Lužani i odveli ih u logor u Slavonsku Požegu, koji je formiran sporazumom između NDH i Nemačke 4. juna 1941, radi preseljenja izvesnog broja Slovenaca u Srbiju i tzv. ,,odstranjenju “ Srba iz NDH. Taj logor je imao  imao status i kategoriju useljeničko

Zatiranje Srba u Hrvatskoj (4): Niko nije popisivao mrtve

Profesor Svetozar Livada u svojoj poslednjoj studiji – knjizi “Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj – 1880-2011”, navodi da su Srbi iz Hrvatske značajno stradali u mnogobrojnim ratovima, međutim napominje da te žrtve do danas niko nije izbrojao, niti je to pitanje na temeljan, naučan način istraženo, ukoliko se izuzme nekoliko demografskih projekcija. U nedostatku tačnih podataka i profesor Livada, oslanjajući se na postojeće demografske podatke, nudi projekciju koliko je srpskog stanovništva iseljeno, najvećim delom prisilno, tokom proteklog građanskog rata u bivšoj zajedničkoj državi. Prosto upoređivanje popisa stanovništava daje stravične odgovore! Veritasova evidencija – Ako je prema popisima stanovništva 1991. godine u Hrvatskoj živelo 581.663 stanovnika srpske nacionalnosti, a

Zatiranje Srba u Hrvatskoj (2): Kako je stvorena Krajina

Svetozar Livada u svojoj poslednjoj knjizi “Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj – 1880-2011”, navodi da prvi istorijografski zapisi o naseljavanju Srba u severnoj Dalmaciji (Dalmatinska zagora) datiraju još iz 14 veka, tokom vladavine plemena Šubići “kao najdugovečnijeg vlastodržaca od 12 hrvatskih plemena”. Kasnije, ova doseljavanja bivaju snažnija i brojnija, a masovnije naseljavanje srpskog stanovništva počelo je kada “Bosna šapatom pade” 1463. godine, a zatim i u 16. i 17. veku. Nakon što je Hrvatska zahvaljujući turskoj ekspanziji opustošena i rakomadana, sa gubicima koji se procenjuju na čak 400.000 stanovnika, bilo je potrebno nešto učiniti i zaštititi preostali deo teritorije od daljeg upada i pljački. Rešenje je pronađeno u

Zatiranje Srba u Hrvatskoj (1): Istorija duga sedam vekova

U obimnom istraživanju koje pokriva 130 godina i čak tri veka, prof. dr Svetozar Livada, najpoznatiji živi srpski naučnik u Hrvatskoj i jedan od najpriznatijih demografa u svetu, nedavno je objavio knjigu “Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880-2011″ (od višegeneracijskog i starosedelačkog, autohtonog i konstitutivnog, do manjinskog statusa)”, baziranu na istorijskim i statističkim podacima dobijenim iz popisa stanovništva u ovom periodu. Zbog niza pojedinosti oko perioda doseljavanja, a zatim prirodnih i onih migracija izazvanih ratovima, ovaj feljton će posebno biti interesantan čitaocima čiji su preci ili su oni sami rodom sa teritorije Hrvatske, a sada rasuti od Evrope, Kanade i SAD, pa sve do Australije. Prihvatajući molbu “Vesti”

„Pedeset mrtvih razreda spava“: Đorđe Đurić

Banija ga je i prije građanskoga rata u Hrvatskoj potpuno zaboravila. A bio je jedan od najpoznatijih i najpopularnijih njenih pjesnika, proznih pisaca, pisaca epitafa na spomen-obilježjima po Baniji. I pisaca za djecu. Pisaca i poezije i proze. Gostovao je po školama, u selima, gradovima… Sa svima dobro, sa svima dobar.  Težak je život imao Đorđe Đurić (Kinjačka, 1929 – Zagreb, 1991, sahranjen je u Sisku). Školovao se u rodnom selu, Križevcima, Zagrebu i Rijeci. Oca su mu početkom Drugog svjetskog rata odvele ustaše u Jasenovac i tamo likvidirale. U maju 1942. odvode majku, starijeg brata i njega u logor Stara Gradiška, a odatle u logore na sjeveru Njemačke. Još

IZ ARHIVA: U Bratuncu je svaki damar života obeležen svirepim pečatom rata

Živahni gradić, obgrljen pitomim selima uz Drinu, samo neupućenima izgleda idilično. U Bratuncu je svaki damar života obeležen svirepim pečatom rata. Dok se u sumrak mladi iz Srebrenice, Ljubovije, Milića, Skelana okupljaju u bratunačkim kafićima, u dvorištu Slavke Matić (60) u naselju Bjelovac vlada muk. Mladosti ovde nema. Njene dve ćerke, tinejdžerke, ubili su u kući 14. decembra 1992. rano ujutru. I supruga su joj ubili. Celu porodicu. Unučiće nikad neće imati. – Moje curice što se ni na kog nisu ni kamenom bacile ubiše na spavanju. Ne kažem, ubijali su i naši, ali su bar njihove žene i decu odvozili autobusima. A muslimani se sjurili s brda da nas

Srbi logoraši stradali i od bratske ruke

Šta se navodi u saopštenju državne komisije o logoru sajmište, osnovanom krajem 1941. Navršilo se punih 78 godina otkako su prvi logoraši pristigli u najveći nemački logor na jugoistoku Evrope – Sajmište. Za nepune četiri godine, koliko je logor postojao, život je u njemu ili neposredno posle izlaska izgubilo skoro 40.000 ljudi, pokazuje Saopštenje 87 Državne komisije za ispitivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, u koje su “Novosti”, kao jedine predstavnik medija, imale uvid. Saopštenje je potpisao predsednik Komisije dr Dušan Nedeljković, univerzitetski profesor, 11. januara 1946. Komisija se uglavnom bavi istorijatom logora od 1942. godine, kada je okončan Holokaust, i kada je u već njemu ubijeno oko 7.000 Jevreja

Kako današnji ruski istoričari gledaju na četnike i Dražu Mihailovića

Sve do oslobođenja Jugoslavije rukovodstvo Sovjetskog Saveza je sarađivalo i sa četnicima i sa partizanima. U arhivama su sačuvani dokumenti koji svedoče da je Tito sve do 1944. godine iz Sovjetskog Saveza dobijao pisma ovakve sadržine: „Vi govorite da četnici sarađuju sa fašistima, ali mi imamo drukčije informacije. U ovom tekstu vodeći ruski eksperti-balkanolozi govore o svojem odnosu prema četničkom pokretu Draže Mihailovića i njegovoj rehabilitaciji. U sovjetskom periodu, a zatim po inerciji i 90-ih godina 20. veka odnos mnogih ruskih naučnika prema ovom pitanju bio je krajnje nedvosmislen: Sovjetski Savez je spasao svet od nacizma, a njegovi saveznici u Jugoslaviji bili su Titovi partizani koji su se herojski borili

Ovo nas nijesu učili: Četnici oslobodili 34 grada

Od 1941. do 1944. četnici pod vođstvom generala Draže Mihailovića oslobodili su 34 grada u Srbiji, BIH i Crnoj Gori, a posleratna, komunistička literatura te akcije pripisivala je partizanima iako su oni u to vrijeme bili u NDH, a njihovo prisustvo u Srbiji i Crnoj gori bilo je na nivou statističke greške. Pripremio: Ivan Milošević Skoro pola vijeka komunistička ideologija proglašavala je samo partizane oslobodiocima i borcima protiv okupatora. Za Jugoslovensku vojsku u otadžbinu (četnike) bili su rezervisani termini izdajnika, saradnika okupatora i ratnih zločinaca. U Crnoj Gori i danas vlada takva slika, ali vrijeme je da se i ovdje saopšti nešto što nas niko nije učio, odnosno što je

Svetozar Livada, penzionisani profesor zagrebačkog univerziteta: Srbima prijeti biološki nestanak

Srba u Hrvatskoj danas gotovo i da nema, a ono malo što ih je ostalo ne žive, već preživljavaju i smrt prizivaju, rekao je u intervjuu za “Glas Srpske” penzionisani profesor zagrebačkog univerziteta Svetozar Livada, koji u svojoj posljednjoj knjizi “Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj” na slikovit, faktografski i potresan način govori o zatiranju srpskog naroda u Hrvatskoj u posljednjih 130 godina. On tvrdi da se Srbi, pogotovo u selima, nalaze pod “državnom eutanazijom”. GLAS: Da li Srbi u Hrvatskoj doživljavaju sudbinu Indijanaca? LIVADA: To je politika – evo vam vaši zavičaji, slobodno umrite, ali što prije i mi ćemo vam u tome pomoći. Srbi danas žive u selima

Četnička povest nestala u selima oko Čačka

Rukopis Dragiše Vasića „Istorija Ravne gore”, otkucan u tri primerka, završio je u magacinu Titove tajne policije, objavljuje ovih dana čačanski istoričar dr Miloš Timotijević. Čačak – Znameniti srpski mislilac i nacionalista, advokat Dragiša Vasić (1885–1945), sastavio je u kovitlacu Drugog svetskog rata temeljnu istoriju Ravne gore, koja je prekucana u samo tri primerka, ali danas niko ne zna gde su. Na to izvorno delo podsetio je nedavno istoričar Narodnog muzeja u Čačku dr Miloš Timotijević, u studiji „Dragiša Vasić i srpska nacionalna ideja”, čiji je izdavač „Službeni glasnik”. Evo kako dr Timotijević za „Politiku” opisuje ta zbitija i ličnosti, pri čemu istorija beleži da je Vasić bio desna ruka đenerala

Nikola Milovančev: Umanjen broj žrtava u Jugoslaviji 1945.

Povodom teksta Procene Državnog statističkog ureda DF Jugoslavije o broju stanovnika 31. marta 1941. i 31. marta 1945. godine, Muzej žrtava genocida, 19. 9. 2018, preneto i na Stanju stvari. Na internetnom portalu Muzeja genocida u Beogradu pojavio se 19. septembra 2018. dokument „Procene Državnog statističkog ureda Demokratske Federativne Jugoslavije o broju stanovnika 31. marta 1941. i 31. marta 1945. godine”. Objava tog dokumenta bez tumačenja nije dobra jer dovodi u zabludu i sakriva gubitak 1.450.000 stanovnika Jugoslavije, od kojih najveći deo predstavljaju stanovnici srpske narodnosti. Anonimni saradnik muzeja koji je objavio ovaj nestručan prikaz je nevažan i usredočiću se na bit: suštinu umanjenja broja žrtava. O čemu se radi? Brošuru

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

“Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.”

Iz knjige Svjedočanstva genocida u NDH 1941-1945. Đure Zatezala